Sada je: čet srp 27, 2017 5:39 am.



Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
 Svjedočanstva o velikosrpskoj agresiji na Saborsko 
Autor/ica Poruka
Avatar

Pridružen/a: pon kol 03, 2009 5:06 am
Postovi: 204
Post Svjedočanstva o velikosrpskoj agresiji na Saborsko
Svjedočanstva o velikosrpskoj agresiji na općinu Saborsko, izvor - knjiga Bitka za Slunj autora Ivana Strižića. Općina Saborsko je utemeljena 1993. god. u progonstvu. Na površini od 132 km kvadratna, prema popisu od god. 2001., u pripadajućim joj naseljima Lička Jesenica, Begovac, Blata i Saborsko živjelo je 860 stanovnika, a 1991. pred agresiju 1.501 stanovnik.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 632459, ISBN 978-953-95750-0-5

Naklada Hrvoje Slunj - Zagreb 2007.

...Što ih više gledam sve sam uvjerljiviji

i sigurniji da je Hrvatska vojska

najdragocijenije od svega u Ilirskom provincijama.

Maršal Marmont, Memoari, Slunj, 9. svibnja 1810.



ANA ŠOLAJA kći Nikolina, rođ. 1. I. 1971. u Saborskom
SLUŽBENA ZABILJEŠKA


Do pada Saborskog 12. 11. 1991. g. živjela sam u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima Šolaja Nikolom i Šolaja Maricom, te bratom Željkom, na gornjoj adresi i radila sam kao konobar u našoj privatnoj ugostiteljskoj radnji u Saborskom. Uoči napada na Saborsko 12. 11. 1991. g. u jutarnjim satima sjedili smo u našoj kući moja mama, brat i ja, dok je tata otišao u Dumenčiće kod Marka Dumenčića pomoći mu klati svinju. Mislim da je bilo oko 10,00 sati kad je naišao avion i bombardirao kuću Mile Bićanića, od koje detonacije je i na našoj kući popucalo staklo. Pošto mi u našoj kući nemamo izgrađeni podrum, izletili smo iz kuće i počeli bježati u Borik u kuću Steve Šolaje iz razloga što je on jedini imao zidanu kuću sa izgrađenim podrumom. Trčeći prema navedenoj kući nad Saborskim smo vidjeli veliki gusti dim koji se dizao iz srušenih i spaljenih kuća. U podrumu Steve Šolaje, osim mene tu su bili još: Malkoč Jaga, Malkoč Ivan, Dumenčić Slavko, Dumenčić Kata, Šolaja Marica, Šolaja Željko, Šolaja Danica i Šolaja Bogdan. U ovom podrumu zadržali smo se do 16,00 sati kada je i prestao napad na Saborsko. Tada su se od nas izdvojili i izašli iz podruma Malkoč Dane i Kata koji su otišli svojoj kući u Saborskom, a također je iz podruma izašao i Bogdan Šolaja, kojeg više tog dana nismo vidjeli. Istoga smo drugi dan vidjeli u Ličkoj Jesenici u društvu tamošnjih mještana koji su bili mobilizirani u TO. Po nas u kuću Steve Šolaje došao je Ogrizović Sveto zvo "Sreto", rodom iz L. Jesenice, koji nam je rekao da nas vodi u L. Jesenicu, a meni, bratu i mami je rekao da nas otac čeka u "kavi" (gdje se kopa pjesak), gdje smo se sastali sa mojim ocem, koji je Sveti rekao da u jednoj dragi ima skrivenih 11 žena, te da vidi što je sa njima. Pošto se Sveto vratio i rekao da nije pronašao navedene starice s njim smo otišli u L. Jesenicu gdje smo bili smješteni u tamošnju školu.

Putem do L. Jesenice otac mi je rekao da se tokom napada zajedno sa Šolaja Stevom i Dumenčić Markom i Dumenčić Mandom nalazio u podrumu Dumenčić Marka, te da je prilikom dolaska četnika u kuću kada su je i zapalili iz podruma vikao da se ne pali kuću jer se u podrumu nalaze Šolaje. Pošto ih nisu čuli te kada su četnici otišli svi četvero su se uputili u mjesto Šolaje gdje su usput sreli kako bježe Šolaje Duju i Noku koji su Dumenčić Marku rekli da ne ulazi u Šolaje jer će ga ubiti. Svi šestoro su se pješke uputili u L. Jesenicu a moj otac se naknadno vratio u kavu gdje smo se i sreli s njim. Prilikom odlaska iz Saborskog u L. Jesenicu primjetila sam da Saborsko kompletno gori, te da oko 100 vojnika pješke ide u pravcu Saborskog. Po dolasku naše grupe u L. Jesenicu u kojoj nas je bilo oko 13 nismo odmah uvedeni u školu, već smo stajali ispred kuće Malbaša Save i tada sam vidjela kolonu tenkova, oko 15, koji su se vraćali iz Saborskog i kretali se cestom prema Plaškom. U sumrak u školu nas je uveo Knežević Mihajlo koji je bio u vojnoj uniformi, te je postavio tri starija čovjeka u vojnoj uniformi iz L. Jesenice koji su bili naoružani vojnim karabinom. Znam da je jedan od njih bio Duje, drugi Klipa Dujo, dok trećeg nisam prepoznala. Odmah nakon toga do nas u školu došao je moj bratić Momčilović Petar, također u vojnoj uni formi i donio nam je nekoliko deka i hrane. Iz vana smo čuli neke osobe koje su govorile da smo svi ustaše ida nas treba pobi ti. Nakon što smo prespavali noć u jutro je do nas došao Medaković Nikola u trenerci s jednim pratiocem u šarenoj uni formi naoružan automatskom puškom. Medaković se tada predstavio i rekao da je on predsjednik općine Plaški i da ne postoji više L. Jesenica već da je to sve Plaški. Bila sam toliko psihički rastrojena da nisam ni slušala što je on govorio, već sam samo zapamtila da je prijetio da nas sve treba ubiti, te je tražio tko će od nas otići u Ogulin i predati pismo. Nakon toga do nas je došao Jekeša Đoko u vojnoj uni formi te se tu zadržao kraće vrijeme. Oko podneva do nas u školu je došao moj bratić Momčilović Petar, te smo od nas 13 pušteni ja, moja mama, tata i brat Željko i Šolaja Desa, dok je ostalima bratić rekao da im ne može pomoći. Ostali su ostali zatvoreni u školi još tri dana i kako je meni poznato poslije toga su otpeljani u Vojnovac gdje su pušteni. Bratić je nas 5 odvezao u svoju obiteljsku kuću u Momčiloviće te nas je upozorio da ne govorimo da smo imali namjeru otići u Ogulin ili Rijeku, jer da će nas u Plaškom ubiti. U kući živi samo bratić, jer je njegova žena i dvoje djece otišla u Srbiju u jedno mjesto kod Lazarevca. Poznato mi je da su po našem puštanju iz škole u L. Jesenici drugi dan tamo dopeljani od strane Šolaja Steve mlađeg Malkoč Dane i Kata koji su naknadno bili pušteni u Vojnovcu.
Četvrtog dana, oko 11,00 sati, ja, moj otac i bratić krenuli smo traktorom od susjeda Momčilović Nikole zvani Baja u Saborsko da vidimo da li je ostalo što od naše imovine. Usput do Saborskog sreli smo oko desetak vojnika koji su išli automobilima iz pravca Saborskog i među njima smo prepoznali Vuksana koji je vozio osobni automobil "lada" tamne boje. Tom prilikom su se zaustavili i pitali kuda idemo i tada je moj bratić rekao da idemo u Saborsko da vidimo da li je ostalo što od robe, na što su oni rekli da idemo, ali da se požurimo natrag. Kad smo došli na vrh odakle se vidi Saborsko vidjela sam strahovit prizor, sve je bilo popaljeno i srušeno, i stoka je nekontrolirano šetala po poljima okolo. Kada smo došli blizu kuće u voćaru smo primjetili naš traktor i kola koji su bili čitavi, dok je kuća od strane L. Jesenice uništena tenkovskim granatama. Kada sam ušla u kuću uočila sam kompletan kaos, što je učinjen od granate, a također sam primjetila da je netko već prije nas bio jer su nam nedostajale vrijedne stvari. Nakon toga izašla sam van i od moje kuće na jedno 50 metara prema Saborskom primjetila sam ženu kako leži na tlu i oko nje razbacane stvari. Kada sam došla do nje vidjela sam da je mrtva, te da se radi o Vuković Jeki. Ženu nismo dirali, već smo je ostavili na mjestu gdje je nađena, a mi smo natovarili ono robe što smo našli na traktor od tate i krenuli natrag u Momčiloviće. Nakon dan-dva ponovo smo traktorom i to tata, bratić i moj brat Željko i ja otišli u Saborsko jer nam je bratić rekao da su u Tuku viđene dvije starije ženske osobe. Kada smo došli u Saborsko tata je otišao našoj kući, a nas troje smo otišli u Tuk ali nikoga nismo pronašli. Nakon što smo se vratili do kuće moj bratić i ja otišli smo gore iznad naše kuće do Borika i ispred jedne srušene kuće primjetili smo i Dumenčić Katu i Dumenčić Nikolu koji su bili mrtvi. Tijela se više nisu mogla dirati, pošto su bila raspadnuta, tako da smo ih ostavili i vratili se do naše kuće. Tata nam je rekao da je Joso od moje tetke Marte preko u susjednoj kući. Mi smo krenuli traktorom za Momčiloviće dok je Joso ostao u toj kući. Istog dana moja mama spremila je jelo za Josu i zajedno sa tatom otišla u Saborsko, ali su se brzo vratili natrag i sa njima je bio i bratić Joso. Odmah nakon što smo ušli u kuću, nakon jedno 20 minuta, došlo je milicijsko vozilo "lada niva" i u kuću je ušao Dušan Latas i jedan mršavi sa dugom kosom obučeni u stare uniforme milicije, dok je treći ostao sjediti u autu, kojeg nisam prepoznala. Obratili su se Josi i rekli da izađe van gdje su obavili nad njim pretres, a mi smo im rekli da ga ostave barem da nešto pojede, na što je Dušan rekao da će jesti u Plaškom. Imenovani su Josu odvezli autom u Plaški. Nekoliko dana iza toga do nas je došla jedna starija žena iz Saborskog za koju mislim da se zove Hodak Marija i zadržala se kod nas oko tri dana kada su ponovo došli Latas Dušan sa dvojicom mladih nepoznatih policajaca s obrazloženjem da je voze na razmjenu. Ne znam točno koliko je vremena prošlo od pada Saborskog, ali se sjećam da su jednog dana oko podneva uniformirane osobe u vojnim uni- formama gonili veći broj blaga iz Saborskog prema Plaškom. Također sam primjetila u više navrata iz Saborskog kamione i traktore kako odvoze razne predmete prema Plaškom. U više navrata u pravcu Saborskog i natrag uočila sam kretanje vojnih transportera u toku dana.

Za čitavo vrijeme mog boravka kod bratića u Momčilovićima rijetko sam izlazila u mjesto, već sam to činila u par navrata kada sam išla zbog telefona na poštu u L. Jesenicu, gdje je radio Momčilović Duško. Telefonska veza se veoma teško dobivala, a biranje brojeva ide normalno kao i ranije.
Što se tiče naše prehrane snabdjevao nas je naš bratić Pero i to je dobivao kao neku vojnu pomoć, dok smo kruh mijesili sami, a brašno je u dva navrta po 50 kg donio bratić.

Polovinom 12. mjeseca 1991. g. moj bratić je bio mobiliziran iz sastava TO u vojsku i tada je izbivao iz kuće po danu i noći, već prema tome koju je smjenu radio. Znam da im je glavno sastajalište bilo kod željezničke stanice L. Jesenica pošto se tamo nalazi komanda. Od tog vremena dobiva i naknadu i to mjesečno u visini od 15 tisuća Yu dinara.

Krajem 12. mjeseca, u par navrata, bratić nam je govorio da se sa cisternama dovozi gorivo iz L. Jesenice (skladište goriva i maziva) u Bihać, tako da nam najvjerojatnije neće ostati ništa. Cisterne su išle pravcem Dabar-Rudopolje kroz šumu jer se čula jaka buka i zvuk motora. Svake večeri u kasarni je svijetlila svjetlo samo u zgradama koje je dobivano agregatom.
Poznato mi je da su prilikom napada na Saborsko učestvovale sve sposobne mlade osobe koji su bili pripadnici tzv. martićeve milicije ili TO Plaški. Osobno znam da su prilikom napada na Saborsko učestvovale osobe kojom prilikom su ubijeni civili, paljene civilne kuće, vršena pljačka imovine u velikim razmjerima, a što je za cilj imalo okupaciju i preseljenje civilnog stanovništva nasilnim putem i to:

Pavlica Milan, koji je od samog početka oružanog sukoba u Plaškom bio pripadnik martićevih jedinica, koji je još tokom 6. i 7. mjeseca dolazio u L. Jesenicu obućen u martić evu uniformu i sa oružjem. UL. Jesenici zaustavljao je automobile na redovnoj liniji Rijeka-Saborsko i Ogulin-Saborsko, kojom prilikom je pod prijetnjom oružja vadio putnike iz autobusa, legitimirao ih i na razne načine vrijeđao ili maltretirao. Za vrijeme napada na Saborsko sudjelovao je u njemu kao pripadnik martićeve milicije, a poslije napada na Saborsko odlazio je privatnim autom ili traktorom s prikolicom u Saborsko gdje je vršio pljačku hrvatskih kuća. Lično sam vidjela kako odnosi stvari, ali ne znam iz kojih je kuća to opljačkano. Prošle godine, u 7. mjesecu, mi je prijetio fizičkom likvidacijom i to iz razloga što sam se družila sa pripadnicima MUP-a koji su se nalazili u Saborskom. Sada se nalazi u L. Jesenici, a za njega stanovnici L. Jesenice govore da je kadar ubiti svakoga tko mu se suprotstavi, te da je bolje da ga se ljudi klone.

Momčilović Vukan, dolazio je prije napada u Saborsko, a učestvovao je u samom napadu na Saborsko kao pripadnik martićeve milicije. Odmah nakon napada na Saborsko vidjela sam ga u Saborskom obučenog u martićevu uniformu sa automatskom puškom kako u 2 navrata svojim automobilom "lada karavan" odvozi stvari koje je opljačkao u Saborskom. Sada se nalazi u L. Jesenici, gdje mu živi i majka.
Vukelić Budimir zv. "Capinov", viđala sam ga stalno u vojnoj uniformi i s oružjem, a od mještana L. Jesenice i bratića Petra čula sam da je kroz šumu i Vukelić Poljanu poslije napada odlazio u Saborsko i pljačkao tamošnje kuće. Kao zaslužna osoba za pad Saborskog dobio je u Plaškom traktor otet u Saborskom sa kojim sam ga vidjela da se vozi kroz L. Jesenicu.
Vezmar Milan zvo "Šicija", vidjela sam ga u martićevoj uni formi i s oružjem još u 6-7 mjesecu prošle godine, kako zaustavlja automobile i autobuse, legitimira osobe, vrši ispitivanja, te je prisutnim prijetio da će ih ubiti ako su došli špijunirati. Učestvovao je u napadu na Saborsko, a poslije pada Saborskog vidjela sam ga da odlazi u Saborsko gdje je pljačkao kuće, a u Saborskom otuđio jedan traktor s kojim je odvozio opljačkane stvari. Sada se nalazi u Plaškom, a za njega kruže priče da je vrlo ekstreman i da je u svakom trenutku spreman da ubije.
Ogrizović Sveto zv. "Sreto", učestvovao je u napadu na Saborsko, a isti je došao po mene-i 12 mještana Saborskog poslije napada na Saborsko u kuću Šolaje Steve, te nas je vodio u L. Jesenicu. Tada je bio obučen u vojnu uniformu na kojoj su se nalazili činovi. Putem iz Saborskog do L. Jesenice prijetio nam je da ćemo biti ubijeni, ako ćemo se zadržavati i okretati u pravcu Saborskog kako ne bi vidjeli što je tamo učinjeno. Na putu do L. Jesenice susreo nas je Nikola Medaković koji se također nalazio u vojnoj uniformi, te je razgovarao sa njime jedno vrijeme, nakon čega nam se obratio Medaković vičući da smo ustaše koje treba ubiti, jer su ustaše krivi što njegovi ljudi ginu u Saborskom. Kao povjerljiva osoba od Medakovića dobio je zadatak da dođe po nas u Saborsko da nas sprovede u L. Jesenicu.

Vukelić Mile zv. "Crni", učestvovao je u napadu na Saborsko, a poslije pada Saborskog bio je vrlo povjerljiva osoba zadužen za nošenje pošte iz vojne komande u Plaškom u komandu u L. Jesenicu. U vojnoj uniformi i s oružjem odlazio je na straže kod željezničke stanice u L. Jesenici.

Malbaša Milan zv. "Čombi", pripadnik je Martićeve milicije i sudjelovao je pri napadu na Saborsko, te sam ga poslije pada Saborskog vidjela kako odnosi opljačkane stvari iz Saborskog.

Poznato mi je po pričanju mog bratića Momčilović Petra i nepoznatih mi mještana L. Jesenice da su u napadu na Saborsko učestvovali:

Grba Ilija zv. "Ican", kojije pripadnik martićeve milicije, a vidjela sam ga prije napada na Saborsko u L. Jesenici u martićevoj uni formi i s oružjem.

Vukelić Ilija zv. "Vasa", osim što je učestvovao u napadu na Saborsko učestvovao je u svim akcijama, tako i u 9. mjesecu 1991. kada su uhićena 9-torica pripadnika neprijateljskih formacija iz L. Jesenice i Plaškog i kada se nalazio na vatrenim linijama, te je rukovao sa minobacačem.

Grba Petar zv. "Tulac", vidila sam ga u par navrata u vojnoj uniformi i s oružjem u L. Jesenici, a poznato mi je da je u par navrata odlazio poslije pada Saborskog u Saborsko i odvozio opljačkane stvari.

Momčilović Željko nalazi se u vojnoj uniformi u L. Jesenici, a poslije pada Saborskog uzeo je u Saborskom luksuzni automobil Matovina Mate, kojeg je spremio uL. Jesenici, a odlazi na straže u Križ i na stanicu u L. Jesenici.
Dragić Zoran, viđala sam ga u vojnoj uniformi u L. Jesenici, a poslije pada Saborskog odvozio je opljačkane stvari u svoje selo Dragiće.

Vukelić zvo "Čučan", star oko 22. god., iz Vukelić Poljane. Viđala sam ga u vojnoj uni formi s oružjem, a učestvovao je u napadu na Saborsko. Poslije pada Saborskog vršio je pljačke hrvatskih kuća i odvozio stvari, a slovi kao vrlo ekstremna osoba, koja je u stanju i za najmanju sitnicu ubiti čovjeka.
Vukelić, zv. "Paja", star oko 60 god., sa svoja tri sina iz Vukelić Poljane učestvovao je u napadu na Saborsko i poslije je vršio pljačku i odvozio stvari u rodno selo.
Pejić Zdravka također sam viđala u vojnoj uniformi sa oružjem. Sudjelovao je u napadu i pljačkanju Saborskog, iz kojeg je ukrao traktor na kojemj odvozio ukradenu robu.

Nakon odprilike 20 dana po padu Saborskog vidjela sam da u pravcu Saborskog odlazi vojni buldožer koji je išao u Saborsko iskopati rake gdje ćesakriti mrtva tijela Saborčana koja su ostala, kao i uginula stoka, kako ne bi došlo do zaraze. Po pričanju, na području Saborskog zakopano je 18 tijela u dragi u neposrednoj blizini kuće Marka Vukovića. Poznato mi je po pričanju mještana L. Jesenice da su u šumi Poljane ubijeni Dumenčić Darko i Dumenčić Ivica, rodom iz Borika, kao i Dumenčić Nikola i Kata i Vuković Jeka. Dumenčić Nikola i Kata ubijeni su pred kućom Šolaje Duje. Kada je došao u L. Jesenicu Šolaja Stevo je rekao da je na njivama u Tuku poginula Bićanić Ana. Na Kuselju su sahranjivali poginule Saborčane koje su ubili četnici iz Korenice i to odmah nakon što su ih ubili kopali buldožerima rake i sahranjivali ih. Još izjavljujem da mi je Momčilović Željko rekao da je prilikom napada na Saborsko sudjelovalo 200 četnika rodom iz Niša.

Zbog ovog ratnog stanja i uništene imovine, ja sam već tokom 12. mjeseca 1991. razmišljala i htjela da napustim ovo područje, ali pošto nisam znala kako je to moguće učiniti nisam ni otišla odande. U drugoj polovici 12. mjeseca doznala sam da postoji direktna autobusna linija Plaški-Beograd i kad sam se interesirala kod susjeda Baje on mi je rekao, pošto je često kontaktirao sa Plaškim i odlazio u Plaški, da je sada iz pravca Plaškog prema Beogradu velika gužva i da još malo pričekam, a da mi za put treba ishoditi propusnicu. Isti mi je ishodio propusnicu za Beograd i dana 28. 02. 1992. g. u ranim jutarnjim satima krenula sam autobusom tvornice "Simo Dimić" Plaški, kojim je upravljao Đoko u pravcu Beograda. Autobusna linija ide prekopoligona Slunj i na rampi na poligonu prvi put je izvršena kontrola putnika i isprava od strane vojne policije. Linija se proteže dalje u pravcu Veljuna, Vojnića, Gline, Dvor na Uni i onda prelazimo u Bosanski Šamac; Druga kontrola vršena je u Glini od strane osobe obučene u maskirnu uniformu sa oznakom "milicija krajine" dokje na kapi bio znak srpske zastave u vidu značke. Treća kontrola bila je na mostu prije Bosanskog Šamca, time da je na jednoj strani bila milicija SAO Krajine, a na drugoj pripadnici milicije BiH. Nakon ove kontrole preko Prijedora došli smo do predgrađa Banje Luke, gdje sam sišla s autobusa i gradskim autobusom otišla u Banju Luku. Iz Banja Luke autobusom sam otišla za Bosansku Krupu kod Besima kojeg je moj brat Željko nazvao iz Beograda i rekao da me sačeka na autobusnom kolodvoru u Banja Luci. Kod njega sam se zadržala 5-6 dana, a zatim otišla u Derventu, također 5-6 dana, kod Šolaje Mace, a ostatak vremena do 01. 04. 1992. u Prnjavoru kod Kojić Gospe zetove sestre. Iz Prnjavora sam otišla za Banja Luku, a dana 01. 04. 1992. krenula sam autobusom u Zagreb, jer sam imala namjeru otići sestri u Rijeku. Na autobusnom kolodvoru u Zagrebu srela sam se sa Slavkom Kovačić i Josipom Hodakom, koji su me pitali da li ja znam tko su ratni zločinci iz L. Jesenice, koji su izvršili masakr nad pučanstvom u Saborskom. pošto sam im rekla da ne znam, sjela sam u autobus za Rijeku, gdje me je u Severinu na Kupi skinula patrola policije i zatim odvela u PS Ogulin. Napominjem da u L. Jesenici od svih familija od hrvatskih ostala je samo moja. Nije mi poznato da li je moj otac Nikola imao kakve veze sa JA i drugim neprijateljskim formacijama, jer nikada kod kuće nije o tome govorio, a za vrijeme dok smo bili u L. Jesenici, otac je znao u više navrata odlaziti za Plaški, bilo sa mojim bratićem Perom ili susjedom Bajom. Kad god je došao iz Plaškog nije govorio s kim je kontaktirao i sa kime se našao. Moj brat Željko, star 27 godina, student političkih nauka 4. godine u Zagrebu, došao je kući u 5. mjesecu prošle godine i od tada nije odlazio iz Saborskog. Krajem 10. mjeseca mobiliziran je od strane MUP-a RH u pričuvni sastav PI Saborski. Bio je zadužen sa odijelom i karabinom M48, a zatim sa PAP 7,62 mm. Inače, od tog vremena nije bio angažiran nigdje, već se bavio poljoprivredom. Kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a nalazio se oko 10 dana, tj. do napada na Saborsko, kada je zajedno sa nama pobjegao iz kuće u pomenuti podrum, ostavivši u kući naoružanje i opremu, koje je padom Saborskog nestalo. Zajedno sa mnom i roditeljima, tog dana je pao Saborsko, otišao je u L. Jesenicu. Negdje iza Nove godine mobiliziran je od strane neprijateljske vojske te je zadužio vojnu uniformu, dok oružje nije dobio, kako sam čula, iz razloga što nije povjerljiv. Nakon deset dana došao je kod nas u Momčiloviće i rekao da više nije vojnik. Deset dana iza toga otišao je sa Bajom u Plaški, gdje je ishodovao propusnicu za Beograd, da bi za nekoliko dana otputovao autobusom za Beograd. Od tuda se javio svojoj sestrični u Zagreb i pitao da li može tamo položiti dva ispita koji su mu ostali. Ona: mu je rekla da u Zagreb ne dolazi iz razloga što je proglašen kao ratni zločinac.
Drugi brat Milan, star 32 godine, do 7. mjeseca bivao je na čekanju i nalazio se kod kuće. Za vrijeme svog boravka nije bio nigdje angažiran te je povremeno radio kod nas u gostionici. Oko 15. 07. 1991. nazvala je sestra iz Rijeke da se javi na posao u "Torpedo" Rijeka. Od tada više nije dolazio u Saborski. Za vrijeme napada na Saborski 12. 11. 1991. g. u podrumu kuće Steve Šolaje bile su slijedeće osobe: Malkoč Jaga, Malkoč Ivan, Dumenčić Slavko, Dumenčić Kata, Dumenčić Vesna, Malkoč Marta, Malkoč Dane, Malkoč Kata, Šolaja Marica, Šolaja Željko, Šolaja Desanka, Šolaja Bogdan i ja.
Izjavu dajem dobrovoljno, na nju nemam primjedbi, i potpisujem je vlastitim potpisom.



ĐURO OGRIZOVIĆ, sin Miloša i Milice Grbe, rođ. 16. X. 1929., Plaški, Blata 45, umro 10. I. 1996. u SRJ, pokopan u Vršcu

AUTOBIOGRAFIJA

Rođen sam 16.10.1929. Otac mi 1941. postaje četnik i bio je sve do 1943. kad je izvršio samoubistvo. Ja sam imao 14 godina, ali sam dosta narastao, pa sam auguasta 1943. poteran u partizane u Omladinski bataljun pri Osmoj kordunaškoj diviziji. Posle rata ostajem u Beogradu, završavam gimnaziju, i kao takav sam poslat u školu vodnih delegata u Kragujevac, i izlazim u činu potporučnika KNOJ-a, vraćam se u Beograd i raspoređen sam u Korpus Narodne obrane gde sam pratijo razne rukovodioce, transporte i drugo. 1950. odlazim u Ogulina i radim u OZN-i, ali tražim uskoro premeštaj i odlazim u Beograd i Vršac, odakle odlazim u Veliko Gradište, pa ponovo u Vršac gde radim u UDB-i sve do 1982. kada odlazim u penziju.

Čim sam dobijo penziju odlazim u rodno mesto i gradim vikendicu, a pomažu mi moje komšije. Išao sam s njima u lov i pričao im razne priče iz Srbije koje su se već pokazivale kao opasne, osebno ono što se događalo na Kosovu i o albanskoj iredenti i separatizmu, kazao sam da se to i kod nas može da desi. God. 1989./90. već sam se očeo spremati na svašta. Pričao sam komšijama šta nam se može desiti s Hrvatima i novom Hrvatskom. Ja sam završio tromesečni kurs za diverzanta i već sam počeo prikupljati dinamit, kapisle, sve vrste štapina i eksplozivnih naprava. Mogu i ovo da kažem: obijao sam dva skladišta eksploziva, opštinsko i šumarijsko skladište, pa čak sam naapravio ključ. Ako je bilo malo dinamita ja sam malo uzimao a kad je bilo dosta dosta sam uzimao. Već u samom početku počeo sam da pravim diverzije na nekim mestima gde im je najteže, to su bile pruge, mostovi, centrale, kamioni i sve ono što je Hrvatskoj otežavalo život, a najvažnije je kad sam proterao sve turiste iz Kraljevice, Crikvenice, Selca, Bakarca, Senja sa minama, tako da je Kvarnerska rivijera ostala prazna, bez turista. Pomenuo bih još jednu diverziju, to je elektrocentrala i akumulaciono jezero u Brlogu, gde sam ga minirao i ostali su bez vode otoci Krk, Rab, Pag, Cres, Mali i Veliki Lošinj. U Državnoj bezbednosti se nalazim od juna 1991. gde se i sada nalazim.

Đuro Ogrizović (vl. potpis)

MARINKO MUDRIĆ
sin Milanov, rod. 31. III. 1964. u Ogulinu, nastanjen u Josipdolu
SLUŽBENA ZABILJEŠKA


Dana 23. 08. 1991. god. bio sam u društvu sa Dević Milanom njegovim bratom Draganom na Vjetrenicama time da smo konzumirali alkoholna pića i doveli se u pripito stanje, a oko podne na križanju u Josipdolu sreli smo se sa Miščević Đokom iz Vojnovca koji se tamo nalazio sa svojim osobnim automobilom zastava 750. Tada smo ga Milan i ja upitali bi li nas mogao prevesti do Vojnovca jer smo se već prije dogovorili da ćemo otići na "onu" stranu i da se nećemo vratiti natrag. Pošto je Đoko pristao na to, mi smo sjeli u automobil i kada nas je zaustavila policijska patrola na Vjetrenicama ja sam im rekao da idem u posjetu ujaku. Isti nas je dovezao do gostione u Vojnovcu, gdje smo nastavili piti, a zatim smo se nas trojica uputili pješice cestom u pravcu Plaškog. Dok smo se zadržali u gostioni u istoj su bili Miščević Mane, Vorkapić Željko zvani Kutarovac i Miščević Kojo obučeni u SMB uniforme. Kod nijednog nisam primjetio naoružanje, a kada smo stupili s njima u razgovor pitali su kako smo mogli doći cestom jer su pretpostavljali da je sve minirano. Usput, dok smo pješice išli prema Plaškom u Latinu preko pruge zaustavili su nas trojica pripadnika "martićeve milicije" obučeni u šarene uniforme i prepoznao sam jednog zvanog Kukija, koji je prije bio vozač u trgovačkom poduzeću "Lika promet" i braću blizance Predraga i Nešu iz Latina koji su prije bili zaposleni kao radnici u paletari Josipdol. Nakon što su nas ovdje pustili jer smo rekli da idemo za Plaški, iza nas je iz pravca Latina naišao osobni automobil zastava 101 reg. broja OG-1S3-23 kojeg je vozio jedan mladi čovjek u civilu te nas odvezao u Plaški do stanice Milicije. U policijskoj stanici nas je primio Stevo Jakšić i od nas uzeo podatke, a sa njim su bili Kljaić Rade i Šumonja Milan obučeni u stare milicijske uniforme. U stanici Plaški zadržali smo se oko 2 sata kada nas je Milan Šumonja zvani "Tozo" odveo u kuću preko puta stanice. Ovdje smo prespavali i ujutro je do nas došao Stevo Jakšić koji nam je rekao da idemo u Plavča Dragu gdje ćemo zadužiti uniforme i naoružanje. Dolaskom u Plavča Dragu došli smo u komandu koja se nalazi u školi gdje smo zatekli Jovu kojem ne znam prezime, znam da je major u penziji, a živi u Plaškom, Jančić Boška iz Josipdola-gljivara, Mudrić Željko zvani "Buba" koji je švercao sa sirevima, te njih još desetak kojima ne znam imena. Sve su nas popisali i zadužili taj dan sa opremom, tj. SMB uniformama sa vojničkim kapama sa petokrakom, šljemom sa petokrakom, a drugi dan sa puškama. Ja sam konkretno dobio papovku kao i Milan Dević, nakon toga upisani smo u spisak za stražu u Kunić i to na položaj na "Bocinu Brdu". Komandir straže bio nam je Kosanović Bogdan zvani Kićin iz Plaškog kod kojeg smo i spavali, odakle nas je sa kombijem, vlasništvo Šumarije, Skorupan Boško, radnik Šumarije, vozio na stražu. Sistem straže bio je takav da smo 24 sata bili na straži, a 8 sati slobodni. Lozinke su se svakodnevno mijenjale, a iste je radio Kovačević Sava, umjetnik iz Latina. Dolaskom u Plavča Dragu vidio sam pripadnike milicije "SAO" Krajine koji su bili obučeni u maskirne uniforme, a na glavi su imali beretke sa kokardama, vidio sam ih oko tridesetak od kojih poznajem Miščević Sašu i njegovog brata, Kukija, bliznace Predraga i Nenada iz Latina, tri brata Čikara i to Milan i još dvojica kojima se ne mogu sjetiti imena koji su iz Ličke Jesenice, zatim 3 iz Blata, Kosanović Dragan, drugoj dvojici ne znam imena, Kraguljac Veljko zvani "Koljac" (za njega znam da je otišao prije mjesec dana u Šabac gdje je otvorio gostionicu), te sin od "Vuje", vozača u Auto-trans Rijeka, Miščević Željka zvani "Šurda" koji je stanovao u naselju Ive Marinkovića, Dokmanović Nikola zvani "Bato", kojima se naknadno iz Kunića pridružili Dević Milan i njegov brat Dragan iz Josipdola. Komandir martićevaca je bio Medaković Nikola zvan "Medo", a nakon što je izvršena razmjena za komandira je postavljen Milanović Rade zvani "Labra". Martićevci su bili u sklopu redovne milicije čiji je komandir bio Latas Dušan.
Napominjem da je najgori od svih martićevaca Pejić iz Ogulina, bez zaposlenja, koji je prilikom napada na Saborsko strijeljao 8-ero ljudi ispred Doma u Saborskom. Sam se hvalio u gostionicama da je to izvršio iz razloga što mrzi "sve Ustaše". O tome se hvalio i Mudrić Željko zvani "Buba", koji je također u martićevcima. Što se tiče napada na Saborsko i njegovog pada, mogu reći sljedeće: za napad sam saznao iz razloga što nam je Medaković uoči napada ujutro oko 05,30 rekao da svi moramo ići napasti Saborsko. Dva dana se čekalo zbog toga što je bila magla, te avijacija nije mogla djelovati. Poslije aviona u napad su krenuli tenkovi, a prije toga artiljerijska paljba koju je naredio general Bulat sa poligona Slunj. Navedeni general je rukovodio sa kompletnim napadom na Saborski. Prije toga smo bili svi postrojeni u Ličkoj Jesenici u selu Momčilovići, gdje nam je Medaković pročitao naredbu da će maksimalno poginuti trideset ljudi, a na kraju čitanja Medaković je pročitao potpisnika naredbe general Bulat. Tada smo dobili municije po 2 borbena kompleta, tromblona, bombe, svaki po 4 komada i zolje. Na čitanju naredbe bilo nas je oko 1500 ljudi. Na čitanju naredbe bila su postrojena 23 tenka, od kojihje jednim upravljao Pejić (martićevac kojeg sam napred naveo), obukavši se u uniformu SMB, stavljajući čin poručnika kako bi ga mogli slušati. Na prvom tenku je bio on kao predhodnica cijele kolone. U napadu su sudjelovali svi muškarci iz Plaškog u starosti od 16-60 godina Nas tridesetak pod komandom majora (kojeg sam napred naveo) smo ostali u selu. Mormčilovići, iz razloga što smo se morali povući zbog mitraljeskih gnijezda, tako da nisam bio u Saborskom, međutim vidio sam da kuće gore u Saborskom tako da sam po njihovom povratku iz Saborskog doznao tko je palio kuće, na koji način, tko je pljačkao kuće i odvozio vozila, traktore, stoku i dr .... Tako su se hvalili da su zapalili kuće: Pejić, Buba, Nedeljko Trbojevoć zvani "Kićin" i ostali martićevci. Svi ti koje sam nabrojio odvezli su osobna vozila koja su zatekli u Saborskom tako da se i danas u njima voze. Tako je vozilo Matovine Mate iz Saborskog odvezao Buba, reg. broja OG-53-81. Vozilo plavi jugo ZG-637-724 s kojim se također vozi Buba po Plaškom, crveni golf OG-162-72 kojega vozi "Žućo", sin od Bube koji otvara slastičarnu u Plaškom, kamion Dajc OG-174-81 vlasništvo Grba Rade iz Ogulina koriste martićevci, a uzeli su ga iz Saborskog, kamion od Jure Matovine zapaljen je u Saborskom. Svi traktori iz Saborskog su odvezeni i nalaze se skoro kod svake kuće u Ličkoj Jesenici. Sistem sa oduzetim traktorima bio je takav da se licitiraju, a prednost kod kupnje imao je onaj koji ga je ukrao, tako da su se cijene jednog traktora kretale oko 30.000 jugo dinara, blago je dovedeno sve u Plaški, od čega je dio odvezen na farmu u Kunić, vlasništvo Jančić Miloša iz Josipdola, 50 krava i 17 ovaca. Drugi dio je spremljen u dvorište kod brijačkog salona, vlasništvo društvenog sektora, odakle se odvozilo na klanje u tvornicu u Plaški. Svu ostalu stoku, npr. svinje, odvozili su kući, također tko je što pokrao. (Također isto je učinjeno s pokućstvom i tehničkom robom). Nakon pada Saborskog mrtve ljude nitko nije pokapao sve unatrag 15 dana, kada je vojska sa bagerima kopala rupe ispred svake kuće gdje je bilo mrtvih ljudi, gdje su ih skupljali, zakapali i stavljali drveni križ, bez natpisa imena i prezimena. To sam vidio da je napravljeno preko puta Doma kome je uništen krov i prema Kuselju. Ja sam vidio u 1. mjesecu da se radi o starim ljudima i vidio sam ih oko 30-40 mrtvih ljudi koji su poginuli od avioskih napada na Saborsko. Sve su to ljudi starije dobi, tj. starci preko 60 i više godina. Prilikom zatrpavanja mrtvih vidio sam da jednim bagerom upravlja "Mićko", koji je prije radio kao vozač u tvornici u Plaškom, star oko 45 god., oženjen, otac dvoje djece, ima kuću preko puta benzinske stanice, od roditelja ima samo živog oca. Mrtvi su se zakapali zbog toga što su trebali doći plavi šljemovi, a i priča se po Plaškom da bi se tu trebao izgraditi aerodrom. Isto tako, došle su prije 15 dana nove table sa nazivima mjesta ispisana ćirilicom, pa je tako promijenjeno ime sela Saborsko u "Ravna Gora". Table su dopremili prilikom odvoženja trupaca u Beograd, zajedno sa municijom koja je dana za uzvrat. Prevoz se vrši tvorničkim vozilima, jedan od vozača je Ćikara Milan iz Ličke Jesenice, privatni auto-prijevoznik i privatni prijevoznik Bogdan Jančić zvani "Janjac" iz Plaškog.
Što se tiče pružanja liječničke pomoći ona je organizirana na taj način da se hitni slučajevi avionom prebacuju iz Udbine u Petrovu goru i u Beograd, a lakši slučajevi se rješavaju u Plaškom, a za pružanje pomoći su organizirani dr. Vrcelj Živko, prije zaposlen u medicinskom centru Ogulin, zubar po imenu Savo, doktorica Jančić Jelena, te desetak sestara koje su radile u medicinskom centru u Ogulinu. Nastava u školi je organizirana na osnovu knjiga na ćirilici koje su dobivene iz Beograda. Direktor škole u Plaškom bivši je nastavnik ONO i DSZ iz Ogulina po imenu Jovo, ne mogu mu se sjetiti prezimena, a nadimak mu je "Zombi". Od nastavnika znam još Drakulić Mariju, suprugu od Drakulić Ilije, zatim Vučetić Miloša, nastavnika. Na održavanju električnih vodova su bivši radnici Elektre iz Ogulina, tj. bivšeg odjeljenja u Plaškom koji su zajedno s nastavnicima, napred navedenim, sudjelovali u napadu na Saborski i obrani Plaškog od eventualnog napada. Svi su bili zaduženi uniformama i naoružanjem. Oprema je bila dobivena od strane vojske. Zaboravio sam da kažem da je Trbojević Nedjeljko zvani "Kića" prilikom pada Saborskog išao od kuće do kuće bacao bombe po podrumima, palio stogove, kojom prilikom je spalio oko 20-tak kuća, među kojima znam da je spalio kuću Sabljak Jeke, konobarice u Josipdolu, do temelja, te ostale kuće koje se nalaze na brdašcu kraj iste. 15-20 dana prije pada Saborskog čuo sam da se Peić i Buba hvale kako su masakrirali trojicu civila starih oko 35 godina u Glibodolskom križu na taj način da su im vadili oči i odsjecali uši, te ih zavezali za konje i zatrpali u zemlju. Ne znam o kojima se civilima radi. Kad je pao Slunj, zajedno sa "Keljcem" otišao sam to vidjeti. Tako sam vidio da je puno kuća zapaljeno, naročito u Rakovici i samom Slunju. Vidio sam da je zapaljena kompletna robna kuća, 5-6 gostionica, milicijska stanica, uništen hotel "Slunjčica", te mnogo privatnih kuća. Kad sam bio u Slunju vidio sam samo vojna lica te pripadnike milicije Krajine ali nepoznam nikoga. Jedino sam vidio Peića i Bubu koji su sudjelovali u napadu na Slunj, u namjeri da kradu vozila i pljačkaju kuće. Znam da su ukrali citroena karlovačke registracije i regatu i golfa iz milicijske stanice Slunj. Citroen i regata su prodani u Beograd, a golf je ostao u Plaškom i ima milicijske oznake sa rotacijskim svjetlima. Taj se nalazi u milicijskoj stanici u Plaškom. U Slunju je izvješena jugoslavenska zastava i zastava sa 4 SSSS u centru grada. Prilikom boravka u Slunju Keljac je ukrao iz robne kuće 2 veš-mašine, 3 štednjaka "gorenje" na kruta goriva, 3 motorne pile "Štilovke". Sve je to natovario na prikolicu i njegovim automobilom reg, oznake OG-138-83. Sa svim tim stvarima vratili su se u Plaški, koje je on naknadno prodao po Srbiji.

SAVA TRBOJEVIĆ
rođ. 26. IV. 1943. u Lapatu, Plaški
SLUŽBENA ZABILJEŠKA

Sudjelovao u napadu na Saborsko.
Do početka rata bio sam prometnik i šef željezničke stanice u Plaškom, a nakon mobilizacije krajem ljeta 1991. postavljen sam za referenta tehničko-materijalnih sredstava naše čete iz Plavča Drage, koja je bila jedna od triju četa 1. bataljona. Zapovjednik bataljona bio namje Bogdan Grba iz sela Gornje Jezero. Prije napada na Saborsko sve jedinice bile su postrojene u L. Jesenici, u središtu mjesta, pored crkve. Dolje na cesti bio je dio tenkova i transportera. Tom prilikom bio je prisutan i osobno puk. Bulat kao komandir vojske s poligona. Bili smo postrojeni po desetinama, vodovima i četama u okviru našeg prvog bataljona, a bio je prisutan i komandir milicijske stanice Plaški Dušan Latas sa svojih 20-30 ljudi, među kojima je bilo i rezervne milicije, jer je redovan sastav brojio 15-20 ljudi. Bio je prisutan i Medaković s pripadnicima martićeve milicije, a bilo ih je do 30 na broju. Naš Bogdan Grba nije podnosio Medakovića, držao ga je propalim studentom nedoraslim da vodi ljude. Vidio sam u Jesenici i Đuru Ogrizovića-Šnjaku, koji se predstavljao kao pripadnik DB. Imao je oko sebe 5-6 ljudi, ponašao se arogantno, a živio je u svojoj vikendici. Ne znam, je li s martićevcima ili Šnjakom bio je i onaj Pejić Zdravko, inače rodom iz Ogulinskog Hreljina, koji se priženio u Plaški, a radio je na pilani, te je osvanuo ovdje početkom rata. U grupi oko Šnjake bili su neki Cvekići, mislim Mane Cvekić i Trbojević-Čkalja. Ne mogu precizirati koliko je pripadnika bataljona pod zapovjedništvom Grbe, no nas iz Plavča Drage bilo je 30-tak, a osim te čete bila je i četa iz Janja Gore i 1. četa direktno iz L. Jesenice. ne sjećam se je li bilo dobrovoljaca iz 2. i 3. bataljuna. Po mojoj procjeni u L. Jesenici bilo je tog jutra između 200-300 domaćih ljudi, a preostali dio bili su pripadnici JNA, dijelom aktivni oficiri, a dijelom ročna vojska. Bio je prisutan i načelnik Štaba TO Plaški major Nikola Dokmanović. Đoko Jakšić bio je pomoćnik k-danta Grbe zadužen za pozadinu. U trenutku kad smo kretali u napad na Saborsko, još nije bila službeno formirana Plašćanska brigada, već će ona biti formirana nekoliko dana kasnije. Prije toga čekali smo dva dana u L. Jesenici, jer je bila magla i kiša, pa se nije moglo početi s napadom, jer nam nije mogla djelovati artiljerija i avijacija. Ljudi su se počeli buniti i dan prije napada obratio nam se k-dant Bulat i objavio da se ne može napadati i da se strpe. Dok smo čekali bili smo razmješteni po privatnim kućama u L. Jesenici. To jutro, na postrojavanju, čitana je Naredba o napadu. Našoj četi Naredbu je čitao Marko Brdar, inače aktivni podoficir JNA do pred rat, a prilikom napada na Saborsko bio je komandir čete iz Plavča Drage. Naša četa, ide kao pratnja tenkovima podalje od lijeve strane glavne asfaltirane ceste koja iz L. Jesenice vodi u Saborsko, što smo i proveli. Trebali smo napredovati uz obronke brda Sivnik i bočno doći iznad Saborskog, što smo i proveli. Glavnom cestom nije se napredovalo, jer je par dana prije bio miniran jedan usjek ili su postavljene tenkovske mine na cesti. Doručkovali smo oko 9,00 i potom smo krenuli lijevo i preko mosta na Jesenici i kad smo prošli most skrenuli lijevo i preko šumarka razvili se u širinu 200-300 m, udaljeni oko 500 m od glavne ceste za Saborsko. S našom četom bila su dva tenka i jedno oklopno vozilo, a naš je zadatak bio da ih pratimo i čuvamo kao pješadija, a oni su išli ispred nas i krčili put jer smo se plašili da je teren pod minama. Hodali smo po mjestu gdje su gazile gusjenice. Brdar je predvodio napad naše čete. Neposredno prije našeg napada izvršena je artiljerijska priprema u trajanju od jednog sata i 2-3 puta Saborsko su nadlijetali avioni i borbeno djelovali (dva aviona MIG-21). Bulat je u to vrijeme imao štab u jednoj vikendici s lijeve strane puta koje vodi u selo Dabar, pored lokala "Jelenko", Na desnom krilu, odozgo sa želježničke stanice L. Jesenice pa preko Vukelić Poljane napredovali su 1. četa iz L. Jesenice, martićeva milicija i milicija Plaški, te je na tom sektoru bilo težište napada. Oko 12 sati prošli smo 2,5-3 km, a dok smo napredovali bočno je iz tenkova i oklopnih kola otvarana vatra u desnu stranu na Saborsko, mislim na ovaj prvi dio Saborskog koji se zove Tuk i Dumenčići. U tom smo trenutku izbili na makadamski put koji iz bivšeg zaseoka Skrada (iseljen zbog vojnog poligona Slunj), te smo tu zastali da pričekamo daljnju naredbu. Kad smo zastali vidjeli smo da su neke naše jedinice, koje su napredovale s desne strane, već počele ulaziti u ta dva zaseoka, jer su kuće bile u plamenu. Na tom dijelu mi smo se zadržali 3-4 sata, te smo počeli silaziti u Saborsko tek prije sumraka. Držim da smo tu ostali po naredbi više komande, da nas ne iznenade hrvatske snage. Kad smo ušli u Saborsko vidjeli smo da je u plamenu, a put kojim smo iz Skrade sišli u selo ulazi kod trgovine i tu smo ušli u mjesto. Uz put, dok smo silazili do Saborskog, vršeni su pregledi i pretresi kuća da nije netko ostao od ljudi, a bilo je i pucanja tromblonima po kućama i bacanja bombi u podrume i sl. Kad smo počeli silaziti u Saborsko vidjelo se da najviše gore Tuk i Dumenčići, a čuo sam da se posebno istakao iz 1. čete iz L. Jesenice Dušan Čikara, željezničar u Plaškom, a spominjalo se da se u paljenju istakao i Miroslav Milaković, zamjenik k-dira čete iz L. Jesenice. Oni su prvi ušli u Saborsko. Naša četa se okupila oko trgovine, nastalo je oduševljenje, pucanje u zrak. Nitko od nas starijih nije mislio da će biti paleža i ubijanja. Znam da je pokupljeno 10-12 civila iz Saborskog koji su odvezeni u L. Jesenicu u školu, a nakon nekoliko dana autobusom ih je odvezao Drago Čikara i predao na kontrolonoj točki kod Vojnovca hrvatskoj strani. Dok su bili u školi mogao ih je vidjeti tko je htio, pa su bili maltretirani i zlostavljani. Kad smo sišli do trgovine dolje sam vidio Pejića, one Cvekiće te Šnjaku. Provalili su u trgovinu i iznosili stvari u traktorsku prikolicu i vozili ih u L. Jesenicu. Krajem 1991. ili početkom 1992. tadašnji komandant 145. brigade u Plaškom naredio je da se traktori, prikolice i sl. što je opljačkano u Saborskom donesu u krug tvornice u Plaškom, te je dio toga i prikupljeno. Moj susjed Rade Latas iz Lapata dovezao je jedno manje zvono iz crkve, te je bilo u njegovom vrtu, a ne znam gdje je kasnije završilo. Sada je Latas u Rumi ili Inđiji. Kad je pao mrak, dva sata kasnije, izdao je naredbu da se vratimo u L. Jesenicu. Ne znam, je li koja jedinica prošla kompletno kroz mjesto Saborsko i spojila se s jedinicama iz Korenice, jer su oni trebali napredovati s druge strane. 1. četa iz L. Jesenice ostala je na obezbjeđenju u prvim kućama u zaseoku Dumenčići, kod Šolaja kuća, a dijelovi naše čete iz Plavča Drage i Janja Gore išli su na osiguranje idućih dana.

SAVO ADAMOVIĆ
dr. stomat., rođ. 27. 1. 1937., prebivalište Plaški
SLUŽBENA ZABILJEŠKA


Na početku izbijanja ratnih nemira, tj. kad je došlo do izdvajanja Plaškog od tadašnje općine Ogulin, nalazio sam se na mjestu rukovoditelja primarne zdravstvene zaštite u Plaškom. Kad se više nije moglo, zbog barikada, iz mjesta u mjesto, pridodali su mi da budem načelnik saniteta za TO Plaški, točnije postavljen sam 27.7. 1991. kada sam i mobiliziran i na tu funkciju postavljen od N. Medakovića. Te poslove načelnika saniteta obnašao sam sve do 15. 2. 1992., kada je tu funkciju preuzeo dr. Vrcelj koji je prije radio u Općoj bolnici u Ogulinu. Glavni zadatak svih u sanitetu kod napada na Saborsko bio je da se treba pružiti medicinska pomoć samo nastradalima i ranjenim braniteljima Srpske krajine. Sanitet je bio smješten kod napada na Saborsko na samom ulazu s lijeve strane u L. Jesenici, na jednom oštrom zavoju koje se nalazi na jednom brdašcu. Od djelatnika saniteta tu su se nalazili dva vozača Grba i Vukelić Dušan, dr. Jelena, a od med. sestara Nedeljka Kosanović, Latas Bogdan, Seka Paštićeva i sve druge med. sestre. Na tom mjestu smo se nalazili dva dana prije napada. Kad je Saborsko palo, puk. Bulat mi je naredio da ambulanta preseli u kuću Save Malbaše-Češe u L. Jesenici. Tu noć kad je palo Saborsko, k-dant kojije predvodio napad, Bulat, sazvao je sve k-dante, među kojima sam se nalazio i ja, da mu se podnese izvješće. Pitao me ima li povrijeđenih i mrtvih vojnika Srpske krajine, na što sam odgovorio da je samo jedan vojnik Ljupčo Korolija ranjen, jer je nagazio na protupješačku minu zv. "pašteta". Na njegov zahtjev sakupili smo se u jednoj vikendici ispod Vidakovićeve kuće, gdje je bilo Bulatovo sjedište odakle je komandovao napadom i samom akcijom. Od k-danata koji su se tu sakupili bili su: Bogdan Prpić, 40-50 god. star iz Plavča Drage, radio je kao računovođa u poduzeću "Lika promet", a poslije je na križanju u Plavča Dragi otvorio birtiju; Rade Jakšić iz Jezera, Nikola Dokmanović, Nikola Medaković, Zdravko Pejić, Kole, Cvekići, Šnjaka, Baja Krnjan iz L. Jesenice, Milan Momčilović iz Plaškog, Milan Boca iz Kunića, Milan Šušnjar, Petar Grahovac, Petar Trbojević. Bulat je čestitao svima na izvrsno obavljenom zadatku, a posebno pripadnicima martićeve milicije i djelatnicima milicije, jer su oni išli prvi i najveći su posao napravili i pridonijeli da se osvoji Saborsko. Otišao sam nakon sastanka kući, dok su oni ostali feštati i slaviti pobjedu u Plavča Drazi.
* Službena zabilješka sačinjena u prostorijama III. PP Ogulin, PU karlovačke, 15. III. 1999.

BORISLAV DOKMANOVIĆ
sin Branka i Đuke, rođ. 1. II. 1951. u Plaškom
SLUŽBENA ZABILJEŠKA

"Dana 22. 7. 1991. po meni je u mjestu Plaški označen početak rata, a to se očitovalo u davanju znaka za uzbunu. Ubrzo nakon toga formiran je Štab TO na čelu sa Nikolom Dokmanovićem, i kako sam ja završio školu rezervnih oficira i imao čin kapetana, mene je Milan Boca, tada penzionirani major, a koji je poginuo 1995. uputio s grupom mještana u pravcu Vojnovca. Došli smo u šumski predio u blizini zaseoka Mudrići, a nakon dva dana premješteni smo na Mudrić Glavicu. Za vrijeme dok smo bili na tom punktu redovito nas je obilazio Ilija Medaković-Zombi. Prema naredbi Milana Boce naš zadatak je bio da se branimo od strane hrvatske vojske i policije. Nakon toga osnovan je bataljon na nivou mjesta Vojnovca. Ilija Medaković-Zombi, mene je postavio za komandira 3. bataljona, koji je obuhvaćao područja: Plaška Glava, Zebiće, Veru, Grbiće, Gornje Grbe, Međeđak i Kunić. U sastav tog bataljuna ušle su čete koje su formirane na teritorijalnom principu, a to su Zebićka četa, Kunićka četa, Veranska četa i Dabarska četa. U Veranskoj četi komandir je bio Radovan Lesić, a njegov zamjenik pok. Milutin Paskaš. U Zebićkoj četi k-dir je bio Đoko Budimlija, rezervni kapetan, dok je u Kunićkoj četi k-dant bio Jovo Bunjevac, rezervni kapetan. Sastav Štaba u Plaškom bio je:
- k-dant brigade - puk. Petar Trbović
- nač. Štaba - puk. Ninković
- za moral - Stevo Medaković
- po pitanju bezbednosti kap. Miloš Medaković
- kap. Kovač je formirao artiljeriju
- zast. Pijevac - k-dir vojne policije
- Boško Kovačić - pomoćnik za pozadinu
- Mane Vrcelj - načelnik za tehničku službu.
Puk. Trbović nije dugo ostao na funkciji k-danta brigade. Zadržao se do siječnja 1992. Zamijenio ga je Ninković, a poslije njega došao je puk. Petar Grahovac. Onje bio do dolaska UNPROFOR-a, do 6-7 mjeseca 1992., a nakon njega došao je p.pukovnik Milan Đuro Bjegović. Poslije njega je bio Nikola Dokmanović, a poslije akcije u Okučanima, puk. Miljenović. Kako sam već rekao, formirana su 3 bataljuna temeljem teritorijalnog principa, gdje je k-dant 1. bataljuna bio Boško Grba-Prpić, a taj bataljun obuhvaćao je Plavča Dragu, Janja Goru, Blata i L. Jesenicu. Njegov zamjenik bio je Đoko Jakšić. K-dant 2. bataljuna bio je Milovan Malbaša-Češin. Njegov zamjenik bio je Rade Zrnić, a taj bataljun obuhvaćao je Janja Goru 1., Drliće, Medakoviće, Latin i Vojnovac. K-dir 3. bataljuna bio sam ja, Borislav Dokmanović, a moj zamjenik Jovo Bunjevac-Deda Jovo, pokojni.
Vezano za moju funkciju: Išli smo na sastanke Štaba kod k-danta Nikole Dokmanovića, a te sastanke smo održavali u krugu tvornice gdje smo imali jednu sobu za sastanke, a nakon nekog vremena smo se preselili u školu u Plavča Dragu. Zapovjedi smo od njega dobivali uglavnom usmenim putem. Početkom 9. mjeseca 1991. uslijedile su aktivnosti oko pražnjenja skladišta u Skradniku. Mi komandiri sva tri bataljuna pozvani smo jednog dana oko 22 sati na sastanak kod k-danta Dokmanovića, gdje su nam on i Milan Boca usmeno naredili da sva tri bataljuna za ujutro spemimo 300 ljudi sa svom ratnom spremom, te da budu ispred benzinske pumpe kako bi se dovezlo oružje i streljivo iz skladišta u Skradniku. Ja sam odmah nakon sastanka odredio 80 ljudi, a osobno nisam išao, ali sam čuo da se puno oružja i streljiva povuklo od osoba koje su ga prenosile. To naoružanje i oprema odveženi su u vojarnu u Plaški, a isto je koristilo brigadi u napadu na Saborsko. Krajem 9. mjeseca posjetio sam djecu u Srbiji, a po povratku u Plaški već su počele pripreme za napad na Saborsko. One su se odvijale tako da je glavna okosnica bila JNA, a pomoćne snage bile su milicija i TO. Na sastanku kod k-danta Štaba TO Dokmanovića on mi je naredio da iz svoga bataljuna odredim 100-tinjak ljudi za napad na Saborsko. K-diru 1. bataljuna rečeno je da idu svi, osim onih koji su za zadatak nesposobni, dok je k-diru 2. bataljuna naređeno da odredi 100-tinjak ljudi odmah nakon sastanka, na sastanku s k-dirima četa odredio sam tražene ljude, koji su drugi dan raspoređeni na polazni položaj i to u zaseok Vidakoviće koji se nalazi s lijeve strane L. Jesenice i oni su na tim položajima bili 3 dana. U akciji napada na Saborsko sudjelovali su Boro Grba- Prpić, Miloš Sena i Đoko Jekeša, koji su predvodili 1. bataljun i ljudstvo iz 2. i 3. bataljuna, dok k-diri 2. i 3. bataljuna nisu bili određeni za tu akciju. Grupa martićevaca koju je predvodio Nikola Medaković-Medo, dobila je zadatak da ide pravcem iz L. Jesenice preko Vukelić Poljane u smjeru središta Saborskog. Cjelokupnom akcijom napada na Saborsko zapovijedao je Bulat. U tu akciju bila je uključena i artiljerija s poligona, koja je bila raspoređena po izvršnim djelovanjima i to u L. Jesenici. Napad na Saborsko trajao je jedan dan, a ja sam se za vrijeme napada nalazio u rejonu gdje mi se nalazio ostatak bataljuna, gdje smo zaposjeli položaj Kapele i Kunića. Čuo sam od sudionika da su najviše palili, pljačkali i ubijali martićevci, a da su se isticali Medaković, Cvekići, Pejić i Šnjaka. Osobno sam vidio da je dosta imovine opljačkane dovezeno do njihovih privatnih kuća, a među njima sam vidio i Mihajla Kosanovića iz Kunića, dovezao je žutog "wartburga" vlasništvo Ive Žagrovića. Milan Grković iz Zebića (rođ. 1960.) dovezao je kući traktor marke "IMT 524" s kabinom i prikolicom, Jančić Branko i njegov sin Bogdan iz Zebića dovezli su traktor "IMT 533" ili "IMT 539" s kabinom i prikolicom, te dosta bijele tehnike i namještaja, braća Čombi su dovezla traktor "IMT 539", Pejić je dovezao veći osobni automobil te dosta bijele tehnike. Za napad na Medvede mogu reći da gaje izveo Nikola Medaković sa svojom grupom martićevaca.

Poznato mije da su u napadu na Saborsko sudjelovali: Milovan Trbojević-Cindra iz Plaške Glave, pripadnik 1. bataljuna, Milan Vezmar-Šicija iz Begovca, Vukašin Vrcelj iz Begovca, pripadnik 1. bataljuna, Ratko Grković, sudjelovao kao martićevac, Stevo Milaković, pripadnik 1. bataljuna, Branko Grba-Buljan, donosio hranuo na položaje, Budimir Vukelić-Capinov iz L. Jesenice, Petar Komadina, ing. šumarstva, Vukašin Momčilović- Vujo, Mile Vezmar-Svrtan iz Latina, Branko Čikara-Banja iz L. Jesenice, Mihajlo Knežević iz L. Jesenice, Nikola Grba-Švičko iz Blata, Ilija Grba iz L. Jesenice, Mile Kovačević iz L. Jesenice, Milan Grba iz Međeđaka, kao martićevac, Petar Grba-Tulac iz L. Jesenice, Nikola Opsenica iz L. Jesenice, Mane Kraguljac iz Plaškog, braća Nenad i Predrag Kneževići iz Plaške Glave, sudjelovali kao martićevci, Bogdan Vukelić-Čučan iz L. Jesenice, Ilija Vukelić-Paja iz L. Jesenice, Milan Vukelić iz L. Jesenice, Zoran Dragić iz L. Jesenice, Milan Malbaša-Češo, Željko Momčilović iz L. Jesenice, Ilija Grba-Ican iz L. Jesenice, dovezao traktor "Torpedo", Vuk Milanković-Vukan iz L. Jesenice, Petar Momčilović iz L. Jesenice, Mile Čikara iz mog bataljuna, iz Plaškog, Miloš Momčilović iz Plaške Glave, kao martičevac, Đuro Ogrizović iz Blata, Dragan Kosanović iz Plaškog, Perica Vukas iz Kunića, te Savo Adamović kao medicinski sanitet.
Vezano za napad na Slunj princip je bio isti kao i kod napada na Saborsko, a cjelokupnu akciju opet je vodio Bulat. Za taj napad ja sam također dao oko 100-tinjak ljudi iz 3 bataljuna, u samu akciju nisam bio uključen. Nakon napada na Slunj pričalo se da su Plaščani zapalili arhivu u Općini u Slunju. Kao k-dir 3. bataljuna bio sam 8. 12. 1994. s grupom od 25 ljudi upućen na ratište kod Vaganca, na položaj prema Bihaću. Tu smo se zadržali 10-tak dana, nije bilo borbenih djelovanja. Nakon toga upućen sam na Plješevicu s 20-tak ljudi i tamo smo ostali 10-tak dana. U 11. mjesecu 1992. upućen sam na posavsko ratište u rejon Brčko. Tu sam došao 25. 11. 1992. i kako su se vodile borbe 27. 11. bio sam u borbi ranjen. Na te zadatke slao nas je k-dant brigade Milan Šušnjar. Poslije ranjavanja i prizdravljenja, činove majora: dobili smo ja, Đoko Jakšić, Milan Malbaša i Nikola Dokmanović.

PREDRAG KNEŽEVIĆ
strojobravar, rođ. 21. IV. 1963., Plaška Glava
SLUŽBENA ZABILJEŠKA


Ja sam bio u jesen 1991. u rezervnom sastavu SM Plaški pod zap. Dušana Latasa. Osim njega, dva najistaknutija rukovoditelja SM Plaški tada su bili Rade Dragaš, prije rata milicioner u Ogulinu, i Milan Trbojević-Šoleta ili Tozo, a formalno je bio Latasov zamjenik, prije rata isto milicajac u prometnoj miliciji u Ogulinu. U to vrijeme u SM Plaški bilo je oko 20-tak stalno zaposlenih i 15-20 nas iz rezervnog sastava. Neposredno prije napada na Saborsko došao je veliki broj vojnika s Poligona, oficira i ročne vojske, te oko 10-15 tenkova, kao i oklopnih vozila. Oni su iz Poligona došli najprije do Plavča Drage i zadržali su se nekoliko dana, a komanda im je bila u školi. Prije samog napada na Saborsko sva ta mehanizacija i vojska prebačeni su u L. Jesenicu, i to na onu uzvisinu gdje se put odvaja prema Dabru i prema kasarni u L. Jesenici. Svi smo znali da akcijom zapovjeda Bulat. Naš bataljun vodio je Bogdan Grba. Artiljerija je bila smještena na Vidaković brdu i to topovi B-I cal 76 mm, kao i topovi ZIS isto cal. 76 mm. Tu je bio postavljen i određen broj VBR-ova, ali ne na kamionima, već onih što se prikače za kamione pa se voze. Imali su 32 cijevi (model M-63).
Za napad na Saborsko došlo je 150-200 vojnika iz sastava JNA, računajući i one koji su bili uz tehniku, te oko 300 domaćih ljudi iz sastava TO Plaški. U samom napadu sudjelovali su jedinice JNA, bataljun TO Plaški, aktivni i rezervni sastav SM Plaški, pod zapovjedništvom Latasa, martićeva milicija kojom je zapovjedao Medaković i manji broj ljudi koje je vodio Šnjaka. Napad je bio zamišljen tako da se izvede sa lijeve strane uz obronke brda Sivnik, zatim na desnom krilu preko srpskog sela Vukelić poljane kako bi se ušlo bočno u centar Saborskog, te je jedna kolona trebala također s većinom tenkova i oklopnih vozila napadati direktno po glavnoj cesti. Ovaj plan je provođen prilikom napada na Saborsko, a ja sam bio upravo u onoj središnjoj grupi koja je napadala po glavnoj cesti. Onog dana kad je bio napad na Saborsko osobno je Nikola Medaković pročitao čitavom boračkom sastavu Zapovijed za napad na Saborsko, a mi smo svi bili postrojeni upravo na onom križanju gdje odvojak puta vodi za Dabar, gdje je bila glavna komanda. Tu su bili praktično postrojeni svi borci koji će sudjelovati u napadu, jedino su tenkovi i oklopni transporteri bili već otišli na polazne položaje. Puk. Bulat je također držao govor prije napada, jer se tamo okupio i dio domaćih ljudi, mislim na mještane civile. Nakon govora puk. Bulata počela je art. i avio priprema po Saborskom, koja je trajala 1,5-2 sata. Saborsko je raketiralo dva aviona. Pješadija i tehnika krenuli su u napad tek po završetku avio i art. pripreme. Mi smo krenuli popodne oko 13,00 sati. Ja sam išao po glavnoj cesti, a u koloni nas je bilo oko 150 ljudi. Našom grupom je zapovjedao neki oficir JNA, a tehnikom iz naše kolone zapovjedao je Vitomir Klisura. Kad smo prešli već više od pola uspona, prema Saborskom tenkovi su naišli na kamenje na cesti koje je bilo odvaljeno sa strane kao prepreka. Trebalo je prilično dugo dok se to raščistilo i potom smo krenuli dalje. Nakon par stotina metara opet smo naišli na prepreku na cesti i to mine. Zbog toga smo opet zastali i tenkovi su se potom vratili dio puta unatrag, te smo skrenuli desno s ceste kako bi izbjegli mine. Skrenuli smo na obronak brda Borik i potom smo polako krenuli za tenkovima i oklopnim transporterima prema prvom zaselku Šolaje. Dok smo se tako kretali za tenkovima i oklopnim vozilima, jedan naš vojnik je bio lakše ranjen, jer je nagazio na paštetu. Došlo je do velike panike kod svih nas, te je trebalo prilično vremena da se ponovo pokrenemo naprijed. Izašli smo do dijela neposredno iznad zaseoka Šolaje i tada smo imali pregled nad dijelom Saborskog. Širina ove naše kolone, kad smo se razvukli uz obronak brda Borik, i to od ceste pa desno do šumovitog dijela, bilo je oko 200 m. Kad smo ugledali Saborsko, tek tu i tamo se vidio dim i da negdje gori vatra. Nigdje nismo naišli na otpor od strane branitelja, jedino smo našli na nekoliko rovova na onom prvom dijelu neposredno kad smo s glavne ceste skrenuli desno uz obronke brda Borik. U mojoj grupi od ljudi koje sam poznavao mogu spomenuti: Zdravko Pejić, supruga ga je napustila i nastanila u Plaški, jer je u Saborskom ubio čovjeka. Dubravko Vukelić-Vrabac, Ratko Grković-Baja, rodom iz Plaškog, a majka mu je Hrvatica iz Saborskog, imao je polubrata u Saborskom, kojega je htio svakako naći i zaštititi, ali ga nije našao, Dragomir Dokmanović-Žuja, sin Duje, sada u Australiji, braća Nikola i Mane Trbojević, zvani Cvekići, Mudrić Željko-Buna, Duško Kompar iz Plaškog, Đuro Ogrizović-Šnjaka, Momčilović zv. Kole. Naša lijeva grupa je napredovala uz obronke Sivnika, već prije nas je došla bočnim putom iznad Saborskog i spustila se potom u središnji dio mjesta, te su počeli pljačkati po kućama, a ponegdje i paliti. U prvi mah kad smo mi ušli u Šolaje nijedna kuća nije gorjela. Sjećam se daje Ratko Grković-Baja rekao Zdravku Pejiću i još nekima, da mu ni slučajno ne diraju brata, a za sestru je napomenuo da nju prepušta njima. Međutim, nije našao ni jedno ni drugo, jer su ljudi otišli na vrijeme. Kad smo došli do prvih Šolajinih kuća, počeli smo pregledavati prostorije, da vidimo ima li koga, pogotovu s oružjem, ali u prvi mah nismo našli nikoga. Znali smo da u tim kućama žive Srbi, i u jednom trenutku, na naš poziv, iz jednoga podruma, inače kuće u vlasništvu Srbina, izašlo je četvoro ljudi, dva bračna para. Jedan par bili su Srbi, drugi Hrvati. Mislim da je Vukelić-Vrabac izveo ona dva bračna para iz podruma, te Duško Kompar, i pitali su ima li koga u blizini. Ljudi su se sakrili tijekom našeg napada i pucanja po mjestu, jer su naši tenkovi i oklopna vozila otvarala jaku vatru po Saborskom čim smo došli na uzvisinu s koje smo mogli vidjeti Saborsko i pucati. Domaći Srbi, Šolaje prepoznali su Dubravka Vukelića-Vrabca. Vrlo brzo nakon toga naišao je Ratko Grković-Baja i galamio na ove domaće Srbe, Šolaje, da on dobro zna Saborsko. Te da su oni kod sebe skrivali ove Hrvate. U taj tren naišao je Zdravko Pejić, prišao ovom bračnom paru, Hrvatima, odmaknuo ih u stranu i na licu mjesta ih pokosio rafalom iz automatske puške, odmah tu, u dvorištu ispred podruma, 10-15 m od nas. Sjećam se da je muškarac bio niži, a bili su to ljudi od oko 60 god. (napomena policije: bili su to Nikola Dumenčić i supruga, a 1995. su ekshumirani iz zajedničke grobnice Popov šanac).

Ljuban Koralija - 1992. ili 93. poginuo na obroncima brda Borik, samo s druge strane, prema L. Jesenici i to od mine, inače on će za 10-15 dana nakon zauzimanja Saborskog minirati crkvu Sv. Ivana Nepomuka. Tijela ovih ljudi ostala su na dvorištu. Ubojstvo su vidjeli Dragomir Dokmanović-Žuja, Dubravko Vukelić-Vrabac, Ratko Grković-Baja te "Čkalja". U to vrijeme sam saznao da je Ljuban Koralija otišao provaliti u poštu kako bi je okrao, a Zdravko Pejić i mali Žarko Mudrić-Buna otišli su prema selu i čuo sam da su oni ubili onih 7-8 ljudi, a među njima i Krtana. Čuo sam od Nedjeljka Mudrića iz Vojnovca da je Pero Krtan davao novac koji je imao kod sebe da ih ne ubiju, a Pejić i mali Bubna su novac uzeli i ljude pobili. Te večeri vratio sam se u L. Jesenicu na ukradenom traktoru kojeg je uzeo neki Jančić, a imao je kafić u Plaškom. Traktor je bio pun ukradene robe. Crkva u Saborskom je gađana iz tenkova, te je prilično bio oštećen toranj, ali nije bila zapaljena prilikom ovog napada. Tek 10-15 dana kasnije Ljuban Karalija, pod zapovjedništvom Šnjake, minirao je. Zvono su odnijela braća Čombići i to negdje prema Sivniku. To mi je pričao Nedjeljko Mudrić. Glavno razaranje Saborskog nije se dogodilo istoga dana kad smo ga zauzeli, jer za to jednostavno nije bilo vremena, budući je već bio mrak i većina vojske se povukla u L. Jesenicu. Pljačkanje, paljenje i rušenje počelo je idućih dana i trajalo je mjesec, 'možda i više. Sjećam se da je u jednom lokalu u Plaškom pričao stari Šnjaka, da su se dvije žene iz Saborskog, koje su ostale žive, bacile u bunar pred njim od straha kad su ga vidjele. Pretpostavljam da ih je on osobno bacio. Željko Miščević-Šurdija pričao je da je zaklao jednog čovjeka gore u Saborskom, nakon što su popili litru vina koju je čovjek imao. Taj Miščević je također ubio dvije žene u zaseoku Skrada, a zapovjednik mu je u to vrijeme bio Škorić.
* Službena zabilješka sačinjena li prostorijama PU karlovačke 3. VI. 2002., br. 511-
05-0411-KJ27/01-02


sub vel 11, 2017 10:50 am
Profil Pošalji privatnu poruku
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group.
Designed by Vjacheslav Trushkin for Free Forums/DivisionCore.
HR (CRO) by Ančica Sečan